|
|
Dnevnik.hr
<
svibanj, 2009
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari On/Off
.moje mišljenje. .moji izljevi. .moja stvarnost. .moj život. .moji problemi. .moje teme. .ako netko ima problema s tim, može lijepo prestati čitati.
koliko ste se puta uhvatili da sanjarite dok svijet ubrzano prolazi kraj vas? ne primjećujete ga. postojite samo vi i vaše misli. u njima sve može biti upravo onakvo kakvo biste vi htjeli da bude. kao što bi rekla amy lee, polje papirnatog cvijeća, ljubičasto nebo.. ništa nije nemoguće. u svojem ste svijetu. živite daleko od drugih. nakon nekog vremena više ne marite za stvarni život. on postaje dosadan. jednoličan. više vas ne zanima. nastavljate živjeti svoj život. u njemu sve ide baš kako treba. kako vi mislite da treba. lebdite na najvišem oblaku. plešete s najljepšim anđelom. nemoguće više ne postoji. postajete ovisni o svome svijetu. sanjarite u svakoj situaciji. bitno da je vama lijepo. ljudi vas više ne prepoznaju. postajete čudni. ali vi i dalje sanjarite. upadate u snove. tamo vas čekaju najbolji prijatelji. vaša ljubav. čekaju samo vas. raširenih ruku trče prema vama. žele svoj zagrljaj. najljepša glazba dolazi niotkuda i širi se ulicama, poljima, livadama, planinama. kuda god vi to zaželite. najdraži vas miris prati u stopu. ne izlazi vam iz glave. sve postaje tako stvarno. odvajate se od svijeta. padate sve dublje u laži. nema nikoga da vas povuče van. da vam pokaže danje svijetlo i ljepotu stvarnosti. nema nikoga. padate. tonete. gubite se. i više vas nema. ostajete zatočeni. zatočeni u vlastitim mislima. stvarni svijet više ne postoji. sa njime, nestajete i vi. i nema vas više...
zašto baš takvo ime bloga? jednostavno. život nije ništa više nego jedan veliki maskenbal. svakome se pokazujemo upravo onakvi kakvi želimo biti dok naša stvarnost leži duboko u nama i skriva se od znatiželjnih pogleda stvarnosti koja nas okružuje. iz sebe izvlačimo nešto što zapravo u nama ne postoji, ali je okolini lakše shvatljivo pa mislimo da će biti bolje ako nas svi takve upoznaju. neznam. ja preferiram iskrenost. maske se na vama nakupljaju, čine sve deblje i deblje slojeve i vrlo brzo postoji šansa da izgubite sebe. kad konačno krene razbijanje maski, bilo ono slučajno ili namjerno, one sve nestaju usporedno. svaka se na neki način povezuje s onom prije te nastaje lančana reakcija i vi ostajete izloženi svijetu onakvi kakvi jeste. i koja je onda svrha pretvaranja ako ionako na kraju sve izađe van, a ljudi ostaju povrijeđeni? neznam. meni to nema smisla. i znam da nisam jedina u tome. ali svi mi i dalje sretno živimo na ovom predivnom, šarenom maskenbalu zvanom život...
